Možemo biti heroji barem na jedan dan, popularna je pjesma Davida Bowieja koja mi se proteklih dana vrti po glavi. Naime, ja sam u ovoj ludoj avanturi završio čudnim spletom okolnosti. U jednom od treninga mlađi kolega Lukas mi je dobacio kako postoji ekipa koja vozi od Zagreba do Vukovara u jednom šusu i kako ta vožnja ima humanitarni karakter, a skuplja se novac za udrugu Vukovarski leptirići, za djecu s posebnim potrebama.

Lukas je bio ustrajan i nagovarao me pune dvije sekunde te sam nakon detaljnog razmišljanja unutar zadanog vremena odmah pristao, očekujući laganih 300 kilometara. Ubrzo su nam se pridružili braća Matuzalem, Matko i Sertić i tako smo se našli u Španskom sa Štefom u kafiću Jet Star na sastanku vozača. Štef vam je samozatajan lik koji previše ne priča, a kada priča jasan je i cjelovit, zapravo Štef je najbliže vojnom zapovjedniku koji je tu da te motivira i ulije sigurnost. Štef je inače idejni vođa ove hvalevrijedne akcije, a ja sam ga pobliže upoznao kroz video isječke na YouTubeu gdje su presjeci prošlih vožnji. Naravno da su me ti videi dodatno nabrijali i ostalo mi je samo da natrpam kofer sa stvarima i krenem na laganu vožnjicu.

Dan prije utrke vrijeme je nepredvidivo, a svih pet aplikacija na mom pametnom telefonu zborno pjeva i govori isto. Teška kiša. Odlično, ja koji ne dozvoljavam da me kiša ulovi u autu idem do Vukovara s bicikom. Po kiši. Ali kako kažu, ne vozi se po kiši, već po cesti, pa što bude. Kroz dan se pokušavam što više odmoriti, natrpati se ugljikohidratima i pokušavam spavati, ali ne ide, nabrijanost čini svoje. Ukrcao sam par setova opreme, a torba mi izgleda kao da idem na tjedan dana u Vukovar. Sjedam u auto i krećem put Španskog. Kiša pada kao u filmovima, a k tome dere i vjetar. Po ovakvom vremenu se ne ide ni na trenažer. Odlučan sam da nema nazad. Ulazim u Jet star, mjesto okupljanja i zaboravljam što me čeka.

Atmosfera na startu je naelektrizirana i emotivna, dragi prijatelj ex. triatlonac, sada samo otac, me došao ispratiti jer je moja ljubav doma već u REM fazi, dolazi predsjednik našeg kluba, trener Mateo i roditelji članova, a meni se sat naglo ubrzao, na biciklu sam i za koju minutu krećemo. Štefov kratki, ali jezgroviti motivacijski govor, molitva za dobar put i eto me u špaliru baklji, a ja sam u glavi pobijedio na Olimpijadi i eto me upisan u vječnu slavu. Susprežem suze, gutam knedle i za koju minutu eto nas na Slavonskoj. Ispred nas policija i kombi br.1, iza nas kombi br 2. Kiša pada iz sva četiri smjera, a moja oprema dihta tako da sam pri petom kilometru osjetio ulazak vode.

Zapravo, nije mi ništa smetalo, adrenalin koji me šibao ispucao me iz Španskog i više sam ovu vožnju doživljavao trijumfom volje nego nekom problematikom. To je samo voda, a dok pedaliraš dobar si. Pri izlasku iz Zagreba opalio je i grom iako sam isprva pomislio da su naši prijatelji iz policijske uprave upalili dodatne rotirke. Zvuk groma kao da me podsjeća da možemo to i bolje (ili da vrijeme može još rasturiti). Osjećao sam se super sve dok nismo na 15. kilometru stali na benzinskoj pumpi, gdje sam uletio u kombi, skužio da sam potpuno mokar, nabrzaka se presvukao, pola stvari izgubio, u mahnitom traženju suhih rukavica i slično. Na brzinu sam na sebe nabacao prvo što mi je palo pod ruku i krenuli smo dalje, iduća stanica nam je Ivanić Grad.

Mrak, kiša i hrpa luđaka koja je počela pjevati repertoar od Letećih medvjedića, preko Dinamove himne do Sve za ljubav što triba. Ovaj dio me podsjetio da sam u društvu visoko motiviranih luđaka koji te tjeraju da ideš dalje, baš kao i u bazenu svako jutro. Tim ljudima ništa nije teško. Dio njih je par sati prije odradio teretanu i njima je noćnih 300 kilometara lagani popodnevni trening. Lagano, ali sigurno dolazimo i na prvu točku odmora - Ivanić Grad. Na moju nesreću, Štef je opozvao Ivanićko kampiranje i palimo za Kutinu, ja sam stigao izbaciti višak tekućine iz sebe, ali moram priznati da sam se osjećao dosta dobro i nisam imao nekih velikih problema - iako je pri svakom spustu hladnoća prodirala kroz kosti i podjećala me na ozbiljnost situacije.

Krenuvši prema Kutini, krenuli su ozbiljniji izazovi, klasični biciklistički vrat i utrnutost ruku podsjetili su me na to da je 02:00 ujutro i da sam na biciklu. Krećem u obrambeni mod, zanemarujem bol i razmišljam da mi je možda hladno, ali da je mozak odlučio da nije i da sam sad u onom stanju kao kad ideš u hladnu kupku pa ti je toplo jer je mozak tako rekao. Postavljam si prvi cilj, dokoturati se do Kutine pa što bude, prestajem gledati u Garmin i gledam u kuće oko nas i razmišljam da se ja nalazim u toj kući zasigurno bi spavao, a da se slučajno zateknem kod prozora rekao bih da je ispred kuće čista fikcija jer zašto bi, pobogu, netko u četiri ujutro po kiši vozio bicikl u nekoj nedođiji između Ivanića i Kutine? Kiša nemilosrdno pada po nama i kao da traži dio tijela gdje još nije ušla, a meni se na trenutke čini da me kolega vozač od naprijed šprica i onda se smijem sam sebi jer ga pokušavam izbjeći jer je pravilo da nema draftanja, idiote pomislim si pa nisi na Ironmanu, draftaj koliko hoćeš.

Garmin se javlja i polako dolazimo u predgrađe Kutine i vjerujte mi Kutina je velika, bar meni koji sam promrzao i mokar zadnjih 50 km. Veselim se strateškoj odluci da natrpam pola ormara među kojima je i jedan dodatni par sprinterica, koji kilometar i eto nas u Kutini. Prvih 100 kilometara je palo.

Smatram da potcjenjujemo moć iscjeljivanja toplog tuša, naime svlačionica nogometnog kluba u Kutini poslužila nam je kao baza za prvu veću pauzu. Sjajno gostoprimstvo okrunjeno desetominutnim toplim tušem, presvlačenjem u suhu odjeću i što je najvažnije odličnim gulašem koji je vratio moju vjeru u ljude. Dakle, netko se probudio, ako je uopće spavao, da nas petnaest počasti toplim gulašem. Ljudi su genijalni. Osjećao sam se sjajno, nabrijano i kao da nisam četiri sata vozio po veoma neregularnim uvjetima. Gulaš, cola, krafna i gel (ne nužno tim redoslijedom) moj su doping i krećemo dalje. Više nije noć, jutro je. Idemo!

*Stavovi izneseni u blogu osobni su stav autora i ne moraju nužno odgavarati činjenicama.